Ali tko kaže

da mene neće biti toga jutra?

Ja ću se igrati

u svim igrama onih što žive.

Imat ću nova imena

I druge ruke da ljubavlju me vežu,

jer ja u svim vremenima postojim

i vječito ću se na suncu kretati.

(Ulomak pjesme „Ako me nikada ne pozoveš“, R. Tagore)

Početak nastave, novi početak… povratak u školske klupe... a onda se malo osvrneš oko sebe, tražiš ga među gomilom poznatih i nepoznatih učenika, vršnjaka… ali nikako da ugledaš njega! Tek onda u nevjerici i još uvijek u nekoj tihoj nadi koja plamti u tebi misliš da je tu…. stvarnost kaže kako je na nekom drugom mjestu…

U prisutnosti svih učenika, učitelja i Leonardove majke uz prigodne riječi našeg ravnatelja zapalili smo lampion i odali mu počast minutom šutnje. U njegovom razredu nalazi se knjiga žalosti u koju se možete upisati.