Ali tko kaže
da mene neće biti toga jutra?
Ja ću se igrati
u svim igrama onih što žive.
Imat ću nova imena
I druge ruke da ljubavlju me vežu,
jer ja u svim vremenima postojim
i vječito ću se na suncu kretati.
(Ulomak pjesme „Ako me nikada ne pozoveš“, R. Tagore)
Početak nastave, novi početak… povratak u školske klupe... a onda se malo osvrneš oko sebe, tražiš ga među gomilom poznatih i nepoznatih učenika, vršnjaka… ali nikako da ugledaš njega! Tek onda u nevjerici i još uvijek u nekoj tihoj nadi koja plamti u tebi misliš da je tu…. stvarnost kaže kako je na nekom drugom mjestu…
U prisutnosti svih učenika, učitelja i Leonardove majke uz prigodne riječi našeg ravnatelja zapalili smo lampion i odali mu počast minutom šutnje. U njegovom razredu nalazi se knjiga žalosti u koju se možete upisati.